Странице

Andrej R. Protić: "Orfej našega doba"

Nik Kejv
Nik Kejv
U svetu mediokriteta, čini se da je genijalnost mana. Ponor između mase mediokriteta i genija – nepremostiv je! Ovo naročito važi za poetsko stvaralaštvo, koje ne može uvek lako da se razume, ali treba da se oseti. Stari Heleni verovali su da njihove najveće pesnike nadahnjuju Muze, glasnice bogova – zato se stvarno velikim pesnicima praštalo čak i kada bi se oslobađali rigidnih okova poetske metrike. Estetika poetskog stvaralaštva, menjala se kroz vekove, uvek se prilagođavajući zahtevima svoga vremena, ali zadatak pesme je ostao isti – da oslika ličnosti, pejzaže i događaje na takav način da što bolje prenese na publiku raspoloženje samog pesnika u trenutku dok je „iz višeg sveta“ primao svoje poetsko nadahnuće.

Orfej, najveći pesnik iščezlog sveta antike, posedovao je talenat kojim je parirao i samoj smrti. Sakralna poezija staroga sveta imala je moć da smrtnu ljudsku prirodu, bar na trenutak, izdigne iznad carstva nužnosti i spoji je sa svetom večitih, nestvorenih idejnih monada. To pesništvo se zasnivalo na umeću da se kroz kalupe metričkih ograničenja uverivo prenesu uzvišene ideje, a sam ritam je budio imaginaciju čak i najnemaštovitijih slušalaca.

Našem dobu ipak je znatno pristupačnija anglo-saksonska poezija XIX veka, nego grčki heksametri ili japanski haiku (naravno, utoliko pre ako uzmemo u obzir da poeziju treba upoznavati u originalu, a ne u prevodima koji su uvek, manje ili više uspešne, interpretacije), tim pre što iz nje direktno crpi inspiraciju i deo izvođača koji pripadaju pravcu koji poznajemo pod širokim pojmom rock'n'roll-a (r'n'r), nastalog na anglo-saksonskom govornom području. Ovom pravcu (u najširem shvatanju istog, u rasponu od bluza do panka) pripada i Nikolas Edvard Kejv, četrdesetosmogodišnji Australijanac, muzički aktivan od 1977. godine, koji na jednom mestu kaže kako mu se r'n'r dopada, „zato što je revolucionaran i ima moć da promeni ljude.”

Nik je za smrt svoga oca, inače profesora engleske književnosti, saznao dok je zbog nekog sitnog prekršaja bio priveden u policijsku stanicu – tada mu je bilo devetnaest godina, a narednih dvadeset godina proveo je „bežeći od tog trenutka, bez osvrtanja.“ Bekstvo je, u maniru koji je već svojevrsni kliše za „rokere“, bilo u drogu, alkohol i propale ljubavne veze. Po svoj prilici, to bekstvo se okončalo u leto 1999. godine, na dan pomračenja sunca kada se oženio sa britanskom manekenkom Suzi Bik, sa kojom ima dvoje dece. Nik svoga oca pamti kao autoritativnu figuru sa gotovo opsesivnim odnosom prema engleskom jeziku i ističe kako „njegovim venama (u tom smislu) teče očeva krv.”

Šta, međutim, izdvaja Nik Kejva iz plejade r'n'r izvođača, među kojima nije ni približno jedan od najpoznatijih ili najpopularnijih u svetu? Pre svega, to je jedinstven i uzvišen kvalitet njegove poezije, za koju se bez preterivanja može reći da je legitimni kontinuitet anglo-saksonske poezije XIX veka. Interesantno je da Kejv nikada ne pripisuje samome sebi zasluge za svoje stihove – svoj opus, sa gotovo pobožnom ozbiljnošću, pripisuje onostranom nadahnuću, odnosno „Muzi svoje inspiracije“. Tako, kada je 1996. godine MTV pokušao da ga nominuje za nagradu „Najboljeg muškog izvođača godine“ (zbog uspeha koji je ostvario u duetu sa zemljakinjom Kajli Minog), Kejv je ovu nagradu odbio sledećim rečima: „...Zamolio bih Vas da povučete moju nominaciju za ovu nagradu, kao i da sve slične nagrade ubuduće rezervišete za one koji su lakše od mene u stanju da prihvate takmičarski duh takvih ceremonija. Oduvek mi se činilo da je moja muzika jedinstvena i lična, te da obitava izvan carstva onih koji bi svemu želeli da odrede nekakvu meru. Ja se ni sa kim ne takmičim – moj odnos sa mojom Muzom, često je osetljiv i delikatan i osećam kako moram da je zaštitim od uticaja koji bi oštetili njenu krhku prirodu. Ona mi dolazi darujući mi pesmu, a ja se, za uzvrat, prema njoj ophodim s poštovanjem kakvo ona i zaslužuje; u ovom slučaju to znači da je ne pokoravam ponižavajućim odmeravanjima i takmičenjima. Moja Muza nije konj, niti sam ja džokej koji sa njom učestvuje u toj trci – ali, čak i da je tako, nikada je ne bih podvrgao ovoj krvavoj procesiji odsečenih glava gubitnika i blistavih nagrada za pobednike. Izlaganje takvim uticajima moglo bi da uplaši i zauvek otera Muzu moje inspiracije. Zato, još jednom se od srca zahvaljujem ljudima sa MTV-a koji su sa velikim žarom i energijom promovisali moj poslednji album i sa žaljenjem odbijam njihovu velikodušnu ponudu.“ [5]

Nik Kejv
Nije netačno reći da su za Kejva albumi Murder Ballads i Boatman's Call bili duhovna i kreativna prekretnica. Nakon četiri godine pauze izlazi No more shall we part, koji je po mišljenju mnogih kritičara i poznavalaca Kejvovog dela vrhunac njegovog opusa. Kejv prestaje da bude cinični i skeptični buntovnik koji šokira malograđanske mediokritete i okreće se duhovno dubljim temama u tekstovima, dok u muzici počinje da se oseća značajan uticaj bluza, ali i klasične muzike (neke fenomenalne deonice sa čelom i pratećim ženskim vokalima). Negde u to vreme sarađuje i sa legendarnim Džonijem Kešom, a snima i jednu reklamu sa Dejvidom Linčom. Ako je na ranijim albumima (a naročito na poslednja dva pobrojana) pevao o smrti, vidno fasciniran njenom neizbežnošću, početkom novog milenijuma Kejv se posvećuje novoj temi – pobedi nad smrću. Takav duhovni razvoj, sa nešto manjim intenzitetom nastavlja i na potonjim albumima: Nocturama (iz 2003), Abattoir Blues i The Lyre of Orpheus (iz 2004). Naziv trinaestog albuma, Orfejeva lira, zaista dobro pristaje Kejvu na pragu treće decenije njegovog stvaralaštva.

Religija u stvaralaštvu Nika Kejva igra veoma značajnu ulogu, mada je njega prilično teško u tom smislu jasnije sagledati. Jednom prilikom, na pitanje „da li veruje u Boga”, Kejv je odgovorio: „Naravno da verujem u Boga. Ipak, iako poznajem duhovne spise, ne pripadam ni jednoj određenoj religijskoj doktrini. Ne idem u crkvu i nisam povezan sa bilo kakvim religijskim institucijama. Ponekada mi je i žao što ne mogu naprosto da izjavim da sam, na primer, katolik i da to bude to! Tako ne bih morao da pokušavam da definišem svoj duhovni identitet. Zato se po nekada nađem u nezgodnoj situaciji kada mi neko zatraži da definišem svoj odnos prema Bogu, zato što se taj odnos neprekidno menja i razvija.“ [6] Ovakav odnos prema Bogu bilo bi pogrešno etiketirati kao „gnostički“ ili „paganski“, pa čak i „eklektički“ – nema sumnje da je Kejv zapravo samo bogotražitelj (reč koja inače baš i nema elegantan ekvivalent u anglo-saksonskom svetu).

U svakom slučaju, nema sumnje da je Nik Kejv jedinstvena pojava našega doba, pravi vesnik novoga milenijuma i nekakve duhovne obnove koju, za sada, nejasno naziremo na horizontu našeg tehnotronskog sveta. Tehnološki napredak je privremeno potisnuo religioznost, ali je nije iskorenio, što se pre svega vidi u domenu kulture gde religiozno stvaralaštvo i dalje ima izuzetno značajnu ulogu. Poslednji značajni vesnik i pesnik smrti (bar u limesu tzv. „zapadne civilizacije“) bio je Džim Morison. Nije malo onih kojima se čini kako je upravo Nik Kejv prvi dostojni naslednik Morisona koji se pojavio na r'n'r sceni. Tome u prilog svedoči i taj „šamanski“ prizvuk, latentno prisutan u njihovoj poeziji i koreografiji.

Kada razmišljamo o Kejvovim prethodnicima i svesnim ili nesvesnim uzorima sama se po sebi nameću imena Orfeja, Vergilija, Dantea i Miltona – za razliku od njih, pa čak i od Morisona, Nik Kejv nije ni približno toliko slavan, iako stvara poeziju koja je, za naše doba, na nivou dostojnom svojih prethodnika. Kejvovu veličinu osećaju i njegovi bliski saradnici iz benda Bad Seeds; Majk Harvi, o tome govori: „Mi nemamo problem sa demokratijom, tipičan za druge muzičke grupe. Iako svi imamo pravo na sopstvena mišljenja, Nik je taj koji donosi konačne odluke.“

Inače, Kejv je sklon da svoj „posao“ (odnosno poetsko i muzičko stvaralaštvo) shvata veoma ozbiljno. Na jednom mestu, na pitanje šta ga, po njegovom mišljenju, čini boljim čovekom, iskreno odgovara: „To su žena, deca i posao. Ipak, najviše moram da se usredsredim na posao, pošto u dokolici postajem užasan i negativan, loš muž i loš otac... Zaista, imam malo 'intelektualnog' uticaja na pesme koje pišem. Ne odlučujem ja o tome kakvu ću pesmu da pišem.“ Kao i mnogi drugi veliki pesnici i Kejv je više rob nego gospodar svoje pesničke inspiracije. O tome, pak, kaže: „ Nikada mi nije bio cilj da se pojavljujem na naslovnim stranama muzičkih magazina. Znam da nemam mnogo vremena za gubljenje 'na ovome svetu', pa tako ni ne gubim vreme u potrazi za zabavom – ipak, kada zabava sama naiđe, prepustim se i uživam.“

U Kejvovom idearijumu (naročito u poznijoj fazi stvaralaštva) dominira nekoliko razvijenih simvola – jedan od njih je, na primer, medicinska sestra...


Napomene:
1. Mada Aristofanov „Euripid“ u komediji Žabe, kritikuje Eshila upravo zbog metričkih odstupanja, za koja navodi niz primera.
2. Događaj koji je inače opevao u pesmi The sorrowful wife, sa albuma No more shall we part iz 2001. godine.
3. Odavno je umesno primećeno da bez obzira na deklarativnu pripadnost roku, popu, bluzu ili panku, Nik Kejv ipak pripada tzv. „alternativi“, pravcu koji okuplja „ezoteričniji“ deo široko shvaćene „rok“ scene.
4. Zbog čega je renomirani britanski izdavač Penguin books ltd, izdao pesme Nik Kejva u zasebnoj zbirci poezije 2001. godine.
5. Reč je o albumu Murder ballads (Balade o ubistvima), prvom Kejvom visokokomercijalnom albumu. Pismo je poslao 21. Oktobra 1996. godine.
6. Yediot Ahronot, 7 Days, vol.1941 page 84. 6th of April 2001

Нема коментара:

Постави коментар