Luciju Sestiju Kvirinu*
„Ljuta zima prođe.
Prolećna promena, a i Favonije
vuku suve lađe morem da zaplove.
I niti se stoka sakriva po štali
niti orač vatru za sebe i stoku
rad' ogreva pali.
Ne belasa pašnjak od napale slane.
Sad majka Venera
dovodi horove sa visokog neba.
U njima su nimfe i gracije ljupke.
Od koraka teškog zemlja se potresa -
sve to od Vulkana, od mišica znojnih
i njegovog klesa.
Uzdignuta čela
venčići od mirte zelenkaste krase.
Ocvalo je cveće livadama dugim.
Prinose se žrtve jarića, jagnjadi
u senastom lugu na slavu Fauna
izobilja radi
Prijatelju Seste,
bleda Smrt pohodi krčme siromaha
kao što nalazi tvrđave kraljeva.
Život je baš kratak.
Noć nas prepokriva i u nadanjima
pa nas odvraćaju od novog početka
priče o Manima.
Primiće nas Pluton.
A što sad sipamo piće silovito
i vino na meru to nije doveka.
Ni Likijac nežni.
Nemoj se čuditi jer mladež sad greje
i što mu se djeva u proleće ovo
razdragano smeje.”
