Странице

Robert Grin Ingersol: "Đordano Bruno"

Đordano Bruno
Đordano Bruno
Noć srednjeg veka trajala je hiljadu godina. Prva zvezda koja je osvetlila horizont opšteg mraka bio je Đordano Bruno. On je bio vesnik zore.

Rodio se 1550. godine, a pošto je bio obrazovan za sveštenika, postao je dominikanski fratar. Konačno se njegov razum pobunio protiv doktrine transsupstancijacije. Nije mogao verovati da je celo Trojstvo u hostiji, ili u gutljaju vina. Nije mogao verovati u to da čovek može da proždere Tvorca univerzuma tako što će pojesti komad hleba. Ovo ga je navelo da istraži druge dogme katoličke crkve, i na svakoj strani je pronašao iste kontradikcije i nemogućnosti oslonjene, ne na razum, već na veru. Đordano Bruno


Oni koji su voleli neprijatelje svoje, ugrožavali su mu život. Morao je da beži iz svoje rođene zemlje, i postao je skitnica koja je lutala skoro svim evropskim zemljama. Izjavio je da se borio protiv onoga u šta su se sveštenici pretvarali da veruju, ne protiv onoga u šta su verovali. Bio je proteran iz sopstvene zemlje zbog svojih astronomskih stavova. Izgubio je veru u Bibliju kao izvor činjenica. Bio je u opasnosti zato što je otkrio istinu.

Pobegao je u Englesku. Predavao je na Oksfordu. Našao je da tom institucijom upravljaju sveštenici. Otkrio je da ne podučavaju ničemu značajnom – već samo nemogućem i škodljivom. Zvao je Oksford „udovicom istinskog učenja.“ U Engleskoj su u to vreme živela dva čoveka koja su znala više od drugih. Šekspir je tada bio živ.

Bruno je oteran iz Engleske. Smatrali su ga za opasnog čoveka, – imao je sopstvene stavove, u svojim istraživanjima se oslanjao na razum, izražavao je poverenje u činjenice. Pobegao je u Francusku. Nije mu bilo dozvoljeno da ostane u toj zemlji. Raspravljao je o stvarima - i to je bilo dovoljno. Crkva je govorila, „idi dalje.“ Otišao je u Nemačku. Nije bio vernik – bio je istraživač. Nemci su hteli vernike: videli su ceo sistem hrišćanstva kao nešto već uređeno; želeli su svedoke; želeli su ljude koji će to afirmisati. Pa je bio proteran i iz Nemačke.

Na kraju se vratio u svoju rodnu zemlju. Ostao je bez prijatelja, zbog toga što je bio iskren i odan, ne samo sebi, već ljudskoj vrsti uopšte. Ali, svet je bio varljiv prema njemu zato što je odbio da razapne Hrista svoje duše između dva lopova, licemerja i netrpeljivosti. Uhapšen je zbog propovedanja da pored ovog postoje i drugi svetovi; da su mnoge zvezde sunca, oko kojih se okreću drugi svetovi; da Priroda nije istrošila svu svoju energiju na ovo zrno peska zvano Zemlja. Verovao je u pluralitet svetova, u kružno kretanje planeta, u heliocentričnu teoriju. Samo zbog ovih zločina je bio bačen u tamnicu na šest godina. Držali su ga u samici. Nisu mu bile dozvoljene knjige, prijatelji, niti bilo kakve posete. Papir i olovka su mu bili uskraćeni. U tami, samoći, imao je vremena da preispita velika pitanja o poreklu, postojanju, sudbini. Stavio je na probu ono što se zove dobrotom Boga. Shvatio je da ne može da se uzda i osloni ni na čoveka ni na božanstvo. Naposletku je inkvizicija zatražila da mu ona sudi. Protiv njega je vođen proces, ekskomuniciran je i osuđen na spaljivanje. Prema profesoru Draper-u, on je verovao da ovaj svet nadahnjuje inteligentna duša – uzrok oblika, ali ne i materije; da ona živi u svim stvarima, čak i u onima koje deluju kao da nisu žive; da je sve spremno da bude uređeno; da je materija majka oblika, a zatim i njihov grob; da materija i duša stvari, zajedno, čine Boga. Bio je panteista – što će reći, ateista. Bio je ljubitelj Prirode, – reakcija na asketizam crkve. Zamarala ga je turobnost manastira. Voleo je polja, šume, potoke. Govorio je sabraći sveštenicima: Izađite iz svojih ćelija, iz svojih tamnica: izađite na vazduh i svetlost. Bacite svoje brojanice i krstove. Berite cveće; mešajte se sa drugim ljudima; imajte žene i decu; rasejte seme radosti; odbacite bodlje i žarulje svoje vere; uživajte u večnom čudu života.

Šesnaestog dana u februaru, 1600. godine Gospodnje, „trijumfalna zver,“ Rimokatolička crkva, je spalila ovog filozofa, ovog velikog i divnog čoveka. Ponuđena mu je sloboda ako oporekne ono što je rekao. Nije bilo boga koji bi se uvredio njegovim poricanjem, pa ipak je on, kao apostol onoga za šta je verovao da je istina, odbio ovu ponudu. Onima koji su mu izrekli presudu rekao je: „Sa većim strahom vi meni izričete presudu nego što je ja primam.“ Ovaj čovek, značajniji od bilo kog naturaliste njegovog vremena; veći od bilo kog mučenika bilo koje religije, je svojevoljno umro stajući u odbranu onoga za šta je smatrao da je sveta istina. Bio je dovoljno veliki čovek da zna da prava religija neće uništititi radost života na zemlji; dovoljno veliki da zna da istraživanje nije prestup – da ono što je stvarno korisno nije sakriveno u misterijama vere. Znao je da su jevrejski zapisi bili ispod nivoa grčkih i rimskih mitova; da ne postoji tako nešto kao posebno proviđenje; da je molitva beskorisna; da su sloboda i potreba isto, i da su dobro i loše relativni pojmovi. Bio je prvi pravi mučenik, – ni uplašen od prokletstva, ni podmićen nebom. Bio je prvi na celom svetu koji je umro za istinu bez očekivanja nagrade. Nije očekivao krunu slave. Njegova mašta nije naselila nebesa anđelima koji čekaju na njegovu dušu. Nije mu bila obećana večnost radosti ako ostane čvrst, a nije bio ni zastrašen ognjem pakla ako se pokoleba i porekne. Kao svoju nagradu je očekivao večno ništavilo! Smrt je za njega bila beskrajni svršetak – ništa više od spavanja bez sna, noći bez zvezda, bez zore – ništa osim izumiranja, praznog, potpunog, i večnog. Bez krune, bez simbola pobede, bez „odlično, dobri i verni slugo,“ bez povika dobrodošlice, bez pesme hvale, bez osmeha Boga, bez poljupca Hristovog, bez kuće na pravednim nebesima – čak bez groba na zemlji – ništa sem pepela, kojeg sveštenik rasipa, a vetar oduva, pomešanog sa zemljom i zgaženog pod nogama ljudi i zveri.

Ubistvo ovog čoveka nikada neće biti potpuno i sasvim osvećeno sve dok Rim ne bude očišćen od svakog traga sveštenika i papa, sve dok se nad bezobličnom ruševinom Svetog Petra, zdrobljenog Vatikana i palog krsta, ne uzdigne spomenik Brunu, – misliocu, filozofu, filantropu, ateisti, mučeniku.

Нема коментара:

Постави коментар